• Na početku razgovora Mihajlo Pantić se setio sebe kao dečaka od 15 godina koji na podsticaj profesorke ide u pozorište. Od tada pamti, gleda i čita dela Dušana Kovačevića. Nije pristalica pasatizma, odnosno mišljenja da je najbolje u književnosti proizvod davnih vremena. I danas, kaže, postoje pisci bez kojih književnost ne bi izgledala kako izgleda.

    Suočavali su nas sa egzistencijalnim paradoksima Sterija i Nušić. Tradicija nas određuje. Zato je Kovačevićevo stvaralaštvo dvokolosečno. Sublimira iskustvo oba autora.

    Kovačević je odavno akademska tema od seminarskih radova do doktorata, podseća Pantić.

    Govorimo o jakosti karaktera. Pamtimo više nego upečatljive likove koje je stvorio. Društveni kontekst u njegovim delima je Nušićevski. Ukrštanje dvokolosečnosti je uočljivo. Komično dobija tragični pristup, a tragično naginje “humoru koji je svetlost”, što nije radikalni tragizam.

    Portretišući Kovačevića Pantić je prvo duhovito rekao da izgleda dobro za svoje godine. “Svi pisci liče na svoja dela”, kaže. Svakom liku je dao sebe poznati dramski pisac… I savremenost ima klasične autore. Jedan od njih je Kovačević. Njegovo delo je ušlo u narod. Replike iz njegovih dela su u svakodnevnom jeziku.

    “San svake pisane književnosti je da uđe u usmenost”, podseća Pantić, a Kovačevićevoj to uspeva zato što polazi od realističkih događaja.

    Dramsko stvaralaštvo je za Kovačevića kao ulazak u ring, u omeđen prostor u kojem treba da ispriča priču. Ima ih uvek nekoliko koje su opšte mesto naših osećanja.

    Pravi kaže “igračku” koja mora da bude kompaktna. Ne sme nijedna rečenica da bude dosadna. Sve mora da ima uzrok i posledicu i da bude uzbudljivi triler. Ima u rukama “automehaničarski zanat” podigne haubu i sve što treba sam popravi.

    Nova knjiga, koja se upravo pojavila, je sastavljena od priča objavljenih u Blicu.

    Moderator Slađana Ilić